Turska kuhinja

Turska pripada krajnjem jugoistoku Europe i jugozapadu Azije. Površinom od 779 450 km² u području 40. stepena geografske širine prolazi kroz sedam geografskih zona koje se razlikuju klimatskim odlikama, reljefom, florom i faunom.

Karakteristike kuhinje
Osmanlijsko Carstvo davalo je veliku važnost dobroj kuhinji, pa je tako u 17. st. samo dvorska kuhinja zapošljavala 1300 osoba. Sva jela moguće je kategorizirati prema njihovu temeljnom sastojku – žitaricama, mesu, ribi, tijestu, povrću – te na deserte i napitke.

Žitarice
Temeljem turske kuhinje smatra se tijesto od pšeničnog brašna za neizbježni ekmek (bijeli kruh), pide (lepinje), simit (perec sa sezamom), manti (tijesto) i yufka (lisnato tijesto). Yufka je lisnato tijesto od kojeg se pravi sjajni burek, paštete svih veličina punjene sirom, ribom, mesom ili povrćem. Manti su svici od tijesta punjeni mesom. Jedu se uz puno jogurta s bijelim lukom i kašikom topljenog maslaca s paprikom. Uz hljeb i tijesto od velikog je značenja pilav od riže ili bulgur pšenice. Riža se priprema u mnogo varijanti. Poslužuje se hladna ili topla, a ovisno o načinu pripreme služi kao prilog uz meso ili kao glavno jelo.

Meso
Meso se u pravilu koristi u malim količinama. Čak i kod "kebaba" najveći dio čine pide zajedno s prilogom od povrća i jogurtom. Kebab je skupni naziv za brojna jela od mesa, a za Tursku je karakterističan kao i burek. Na zapadu je poznat šiš kebab i doner kebab. Jedinstven okus svih vrsta kebaba potječe od kvalitetnog mesa ovaca i teladi uzgojenih u prirodnim uvjetima. Kofte (ćufte) pripremaju se od mljevenog mesa i ribanog luka, oblikuju u okruglice, valjuške ili duguljaste paštete koje se zatim peku na roštilju ili kuhaju. Omiljeno jelo koje potječe od turskih nomada, kod Europljana poznato kao steak tartar, priprema se od sirovog mljevenog mesa koje se nekoliko sati snažno miješa s bulgurom i začinima. Poslužuje se kao niz malih zalogaja umotanih u list salate. Kao izgara servira se miješano meso s roštilja, a sastoji se od janjećih kotleta, komadića jetara i bubrega, kockica junetine ili govedine na ražnju.

Povrće
Povrće se najčešće priprema tako da se lagano kuha u vlastitom soku zajedno s rajčicom i lukom uz dodatak malo biljnog ulja ili maslaca. Cijeli niz raznog povrća peče se u maslinovu ulju i servira kao prilog uz glavno jelo. Kad je riječ o povrću, patlidžan zauzima vodeće mjesto. Dolma je skupni naziv za punjeno povrće. Uglavnom se pripremaju dvije vrste dolmi. Dolme punjene rižom pripremaju se s maslinovim uljem i jedu se hladne, dok su dolme punjene mesom glavno jelo i jedu se uglavnom s jogurtom. Sve vrste povrća koje se mogu puniti ili ih se može zavijati u listove mogu se koristiti za pripremu dolmi. Paprika punjena rižom smatra se kraljicom svih dolmi. Meze su hladna predjela kojima se otvara izdašan obrok, a uglavnom se uživaju uz raki. Poslužuje se lubenica, kremasti ovčji sir, povrće svih vrsta, pečeno ili kuhano u umaku od rajčica, rakovice, hobotnica, turski kavijar, salata od patlidžana, male paštete.

Plodovi mora
Turska, zemlja okružena četirima morima, raj je za plodove mora, a stanovništvo s obale majstorski ih priprema. Najbolja se riba jede zimi, kad mnoge vrste iz Crnog mora sele u toplije vode i u tom razdoblju dosežu idealnu lovnu veličinu. U to se doba nedostatak ljetnog povrća nadoknađuje obiljem ribe. Najpoznatija je i najomiljenija turska riba crnomorska srdela hamsi. Okus ribe se kod pripreme obogaćuje sezonskim povrćem i salatama. Roka - aromatična rukola i tere (vrsta loćike) pokapane limunovim sokom nezaobilazan su dodatak svim vrstama ribe.

Slastice
Turska kuhinja prava je riznica finih slastica, od kojih su najpoznatije lokum i baklava. Muhallebi također spadaju u omiljene turske deserte. To su različiti pudinzi od kukuruznog škroba, riže ili rižina brašna aromatizirani između ostalog limunom, narančom ili ružinom vodicom. Halva se sastoji od pšeničnog brašna ili briza i zrna pinije koji se s maslacem pirjaju u tavi, zatim se umiješaju šećer i mlijeko ili voda te sve kratko prokuha dok se sastojci ne prožmu. Pripremanje halve pridonosi svojevrsnom osjećaju zajedništva. Goste se poziva na čavrljanje uz halvu da bi se uljepšale zimske večeri. Među deserte koji se pripremaju od tijesta spadaju peciva, komadići dizanog tijesta prženi u masnoći i deserti saturirani u tavi. Ti se deserti ubrajaju u porodicu baklava. Listovi tijesta tanki poput najfinijeg papira premazuju se maslacem i preklapaju, slažu ili savijaju, pune i posipaju mljevenim pistacijama i orasima te peku, a najčešće se poslužuju preliveni sirupom i/ili uz vrhnje. Usprkos svemu, daleko najomiljeniji desert je svježe voće, kojeg u Turskoj, zemlji sa 300 sunčanih dana u godini, ima u izobilju (obično su dvije ili čak tri berbe godišnje).

Pića
Turska kafa može razočarati neupućene. Ona nije jaka, nego gusta pa se pije u malenim gutljajima. Kafa nije piće koje obožavaju, ona je samo izgovor za druženje. Najdraže sredstvo koje pomaže organizmu "živnuti" jest čaj. Ispijanje čaja važan je sastavni dio života i radnog dana turskog stanovništva. Tradicionalni crni čaj dobro je poznato piće kojim Turci izražavaju dobrodošlicu brojnim turistima. Najznačajnije bezalkoholno piće koje pruža najučinkovitije osvježenje, posebno za vrućih ljetnih dana, jest ayran. Ayran je blago posoljeni i hladnom vodom razrijeđeni jogurt. Poznat je kao vrlo zdravo piće, a posebno je koristan u održavanju krvnog pritiska. U jesen i zimiu pije se boza, gusti, hladni, slatkasti napitak od prokuhanog prosa začinjen s malo cimeta i đumbira. Unatoč islamskoj zabrani vina i svih namirnica koje sadrže alkohol, Turska ima bogatu tradiciju uživanja u alkoholnim pićima. Uživanje alkoholnih pića u krugu obitelji ili s prijateljima u restoranima dijelom je posebnih prigoda. Najpopularnije alkoholno piće, kako za lokalno stanovništvo tako i za turiste, je raki. Raki je tursko nacionalno piće omiljeno širom zemlje. Sadrži čak 42% alkohola, aromatizirano je anisom, a pije se razrijeđeno s vodom, zbog čega providna tekućina postane mliječno bijela te je otuda nazvano "lavlje mlijeko".

Začini
Suprotno mišljenju koje prevladava na Zapadu, začini i začinsko bilje koriste se vrlo štedljivo i izbirljivo. Od jela se očekuje da do izražaja dođe aroma glavnog sastojka koju ne smiju prekriti umak ili začini. Kod pripreme tikvica koristi se kopar ili vršci metvice, kod pripreme patlidžana peršin, nekoliko češnjeva češnjaka uzima se kod pripreme hladnih jela od povrća, kim se posipa po juhi od crvene leće ili dodaje u mljeveno meso za kufte (ćufte). Limun i jogurt upotpunjuju jela od mesa, ali i od povrća kako bi se zaokružio okus maslinova ulja ili mesa. Za većinu deserata ne koristi se nikakav začin tako da prirodna aroma dolazi do punog izražaja.

Obroci
Jelo se u Turskoj shvata vrlo ozbiljno. Nezamislivo je jesti u samoći ili usput. Običaj je da se svaki dan jedu tri obroka, sjedeći. Jelovnik se sastoji od tri ili više jela koja se jedu u slijedu, jedno iza drugog. Pritom su bliži rođaci, dobri prijatelji ili komšije koji spontano dođu uvijek dobrodošli. Važno je znati da motu: "Nije važno što je, glavno da se može jesti!" nema mjesta u turskoj kući.