Anis


Drugi nazivi - Aniš, slatki januš

Historija
Anis je jedan od najstarijih začina, a potječe s Bliskog istoka i s otoka u istočnom Sredozemlju. Koristio se prije 3500 godina u Egiptu. U antičkoj Grčkoj anisom i drugim začinima aromatiziralo se vino. Navodno je Pitagora iz Samosa hvalio kruh s anisom. Rimljani su donijeli sjeme u Toskanu. U starom Rimu pekarski proizvodi s anisom jeli su se nakon obroka. U srednjem vijeku uzgoj anisa proširio se širom Europe. U to vrijeme ušećereni anis jeo se za bolju probavu. Tada se proizvodio, i još uvijek se proizvodi u Francuskoj. Prvi doseljenici ponijeli su anis sa sobom u Novi svijet, gdje su ih šejkeri uzgajali u medicinske svrhe. U Indiji se sjemenke anisa i dalje koriste za probavu i osvježavanje daha nakon jela. Anis se koristio kao miris u mnogim zemljama. Danas se uzgaja u Španiji i Turskoj, kao i u drugim bliskoistočnim zemljama, te Indiji.

Botanički podaci
Anis pripada porodici štitarki i u rodu je s komoračem, koprom i kimom. Naziv je dobio jer su ga zamjenjivali s koprom, koji se na grčkom zove aneeson ili aneeton. Jednogodišnja biljka naraste otprilike do pola metra i cvjeta bijelim cvjetovima od jula do septembra. Sami su cvjetovi vrlo maleni, no dolaze u velikim štitastim cvatovima. Kao začin se koriste zrele ovalne mahune sa sjemenkama koje se razvijaju iz cvjetova.

Okus
Anis ima intenzivan, slatko-pikantni okus, sličan sladiću i pomalo voćni, zbog čega je među djecom popularniji od komorača ili kima. Sadrži do 4% eteričnog ulja, čiji je glavni sastojak anetol. Anis ima okus sličan zvjezdastom anisu, iako nisu u rodu.

Upotreba i ljekovitost anisa
Upotrebljava se u proizvodnji likera i drugih alkoholnih pića, kao što su sambucca, raki, pastis ili anisette. Posebno su poznati makedonska mastika i grčki ouzo. Miris i okus dolaze od anethola, dok se destilacijom dobija anisol. Danas se koristi pri pravljenju peciva i kao dodatak slatkišima, naročito bonbonima. Rimljani su anisom upotpunjavali kolače. Peciva sa anisom su prinošena bogovima. Mlada ga je, na dan vjenčanja, dijelila gostima, a na selu je važio za afrodizijak. Služi i kao sredstvo za pripitomljavanje golubova i njhovo navikavanje na novo gnijezdo i jato. Anis je poznat i u industriji mirisa. Iskopine na Santorinu i Kritu iz XVI st. p.n.e. svjedoče o upotrebi anisa, kojim je začinjavano vino. U VII st. p.n.e. poznat je kao miris, a Pitagora ga opisuje kao začin. Destilatima anisa liječi se kašalj, grčevi i nadutost, a djeluje i antibakterijski i potpomaže žlijezde probavnog trakta. Eterična ulja anisa izbacuju se preko pluća, te je sastavni dio čajeva protiv kašlja. Sok od anisa je veoma vrijedan za izgrađivanje krvi i zbog toga ima veliku korist kod menstrualnih poremećaja. Uspješno se upotrebljava sam kao i u kombinaciji sa sokom od mrkve i repe. Smatralo se da je djelotvoran i protiv uboda škorpije. Anisovo ulje je korišteno protiv vaški, a anisovo sjeme se upotrebljavalo i kao mamac za miševe i ostale glodare.
Zanimljivost: Zvjezdasti anis se zbog svog oblika najčešće koristi u vrijeme Božića, što je i zdravstveno opravdano jer grije organizam. Pomaže kod nadutosti nakon prejedanja, dezinficira i umiruje želudac, regulira probavu, sprečava grčeve, smiruje kašalj, pomaže protiv prehlade i pospješuje san.

Anis u kuhinji

  • Za uskrsnu pincu anis se prije uportrebe namače u bijelom vinu.
  • U tortama, keksima poput paprenjaka, medenjacima, vaflima
  • U toplim i hladnim desertima poput riže na mlijeku i raznim biskvitima.
  • U kompotima od svježeg ili sušenog voća, npr. smokava.
  • Za ribu i plodove mora, osobito kad se kuhaju
  • Za korjenasto povrće poput mrkve, cikle, cvjetače i kupusa.
  • Za konzerviranje ili kiseljenje povrća poput krastavaca.
  • Pržen u indijskim jelima s lećom.
  • U paštetama, kobasicama i jelima sa svinjetinom.
  • U žestokim pićima i likerima poput pastisa, ouza, turskog rakija, anisovca, apsinta i sambuke.
  • Kao začin za hljeb, sam ili u kombinaciji s kimom, komoračem i korijandrom.
  • Anis je vrlo pogodan za upotrebu u kuhanju i pečenju.