"Zlatna" Bečka šnicla

Bečka šnicla je nastala od italijanskog specijaliteta „costoletta milanese“, od teletine umotane u brašno, jaja i mrvice hljeba. Kako kaže gastronomska istorija, šnicla je nastala iz raskoši i hvalisanja sjeverne Italije.

Kada je 1514. godine zabranjena pozlata jela (a zapravo nije ni poboljšala ukus), kuhari su se dosjetili vizantijskog običaja da meso zasija u zlatnom omotu od mrvica. U Austriju je recept donio feldmaršal Radecki. Ali tek usavršeni postupak da se od odreska telećeg buta sijeku debeli komadi, umotaju u brašno, mrvice i jaja i da se ispeku u masti učinio je jelo toliko tipičnim da je od 1900. godine dobilo svoje ime: Bečka šnicla.

Dvije carske dinastije, najprije istočnorimski carevi, su indirektno i direktno obilježili bečku kuhinju. Njima su u Vizantiji služili najfinije komade mesa presvučene zlatom u listovima. Zlato u listovima je tada već bilo relativno skupo i tako su dosjetljivi kuhari izmislili metodu pohovanja i pečenja u masti kao zamjenu.

Bečka šnicla tek 1900. godine ulazi u kuharsku literaturu pod tim nazivom. Najčuvenije Bečke šnicle mogu se probati u restoranu „Figlmiler“ u Beču. One su toliko velike da vise preko ivice tanjira i izuzetnog su ukusa.