Somun - simbol iftara

Somun, tradicionalno bosanskohercegovačko pecivo, nezaobilazan je dio ramazanskog menija.

Pred iftar ulice se uzmirišu somunima, kupuju ih i raduju im se kako muslimani, tako i njihove komšije drugih vjera. Somun je, bez dileme, simbol ramazanske kuhinje!
Prepoznatljivi somun ili samun, kako to kažu Sarajlije, ili lepina ili lepinje, kako male, okrugle hljebove zovu u provinciji, ili “pitice” kako ih zovu u Travniku, imaju naizgled jednostavan recept, ali opet kriju tajnu koja one „najbolje“ razlikuje od svih drugih. Iako je današnje vrijeme vrijeme vječite žurbe, tradicija čekanja u redu pred „najboljom pekarom u čaršiji“ zadržala se i do danas. Po somun za ramazansku “mahsuziju” ide u jednu, najviše dvije, u gradu. Smatra se da su somuni u Bosnu stigli iz Turske, a tamo čak iz daleke Indije, gdje se i danas pravi njihov „rođak“, poznati naan, dok se u Turskoj zove pide hljeb, a na Zapadu je za sve vrste istočnjačkog nedizanog tijesta usvojen naziv pitta. Kod nas se mogu razaznati dvije vrste somuna: onog „hljebastog“, manjeg i napuhanijeg, nerijetko s jako malo ćurekota, za kog ćete često čuti komentar „ma nije to pravi somun, pa to je lepina!“ i onog „pravog“ plosnatog, velikog somuna, s jasno definiranim kvadratićima i podosta ćurekota. Pekari kažu da nema ništa lakše nego napraviti somun. Brašno, voda, so i kvasac „na vrh noža“, što hladnija voda i što vrelija peć. Tijesto od kojeg se oni mijese je mekše od tijesta za ostala peciva, i tako se stavlja u peć. Obično se peče između 45 sekundi i jedne minute. Peć na drva, naravno, nipošto na struju. Vjerovatno se iz tog razloga ni ne usuđujemo miješati u ovaj zanat, već šaljemo muževe i djecu da skoknu do naše pekare izabranice, jer se svi slažemo da bez somuna iftar nije isti.