Kafa
Šta se to zapravo skriva u kafi?
Danas se zna da je najvažniji i najpoznatiji sastojak kafe - kofein. Čim popijemo kafu, kofein počinje da struji našim venama i dolazi do mozga. Kofein stimulira mozak, odnosno centralni nervni sistem, pa se zato nakon kafe osjećamo budnijim, raspoloženijim, veselijim, sa više energije i elana. Kofein se pod uticajem topline pretvara u vitamin Niacin (grupa B vitamina). Pored toga, kafa sadrži oko 600 isparivih mirisa, bjelančevine, vodu, masnoće i mineralne soli. Jedna obična šoljica kafe ima 100 – 150 mg kofeina, tako da i nije štetna. Iako su je nekada zabranjivali, ljekari je danas preporučuju, naravno u umjerenim količinama, kao odlično sredstvo za smanjenje opasnosti od mnoštva bolesti.
Upozorenje: Pretjerano dnevno konzumiranje kafe, između ostalog, može dovesti do razdražljivosti, napetosti i blagog tremora tijela! Umjereno konzumiranje pak povećava koncentraciju i stvara osjećaj komfora i ugode.
Mitovi, muzika i kafa
Spomen kafe možemo naći i u muzici. Johan Sebastian Bach posvetio je kafi cijelu jednu kantatu. To je s jedne strane oda počasti kafi, ali istovremeno i pokušaj da se ljudima objasni da kafa nije štetna za žene. Naime, u to doba se smatralo da kafa žene čini sterilnim, pa su je ljudi zabranjivali ženama. Nakon nekog vremena pokazalo se da to, naravno, nije tačno, ali je Bachova arija ostala svima nama kao uspomena na ta vremena.
Zanimljivost: Bobice kafe prve su otkrile – koze!
Čudesni trag kafe kroz vrijeme
Kafu je, vjerovali ili ne, otkrila – koza! Priča počinje davno, stotinama godina unazad. Vrelo afričko sunce pržilo je etiopske brežuljke, obrasle raznolikim grmljem među kojima se posebno isticalo ono sa neobičnim crvenim bobicama. Nekoliko koza poskakivalo je uokolo, tragajući za hranom. Jedna od njih, privučena neobičnom bojom bobica, prišla je grmu i pojela nekoliko bobica. Uskoro su joj se pridružile i druge koze. Mladi kozar Kaldi uzaludno je cijelu noć čekao da se njegovo stado vrati sa pašnjaka i nije mu bilo jasno gdje su to sve njegove koze odlutale. Čim je osvanulo sljedeće jutro, krenuo je prema mjestu gdje ih je zadnji put ostavio. Na pašnjaku ga je dočekao neobičan prizor: koze su energično poskakivale oko grma sa blistavim, jarko crvenim bobicama!
Bizarno prvo kuhanje kafe
Kaldi je ubrao i pojeo nekoliko bobica, pa začuđen neopisivim osjećajem koji ga je obuzeo, i sam je počeo skakutati uokolo. U blizini pašnjaka nalazio se manastir. Kaldi je sav ushićen pošao obavijestiti poglavara manastira o djelovanju bobica, ali na njegovu nesreću, poglavar je u tome vidio đavolje djelo. Bacio je bobice u vatru, sa željom da ih uništi, ali potom se iznenadio prijatnim i opojnim mirisom koji je ispunio prostoriju. Opojni miris poglavar je zatim protumačio kao znak od Boga, te je naredio da se bobice izvade iz vatre. Budući da su bile vrele, odlučiše ih ohladiti u vodi. Voda u koju su potopili bobice postala je tamna i mirisna. Poglavar samostana to je shvatio kao još jedan Božji znak i naredio je sveštenicima da probaju napitak. Sveštenici su ga probali i odmah postadoše puni energije, veseli i neumorni. Njihovo uzbuđenje potrajalo je satima. Uopće im se nije spavalo, pa su se mogli duže moliti Bogu. Poglavar je u ovome vidio veliku korist i tako je blagoslovio kafu.
Put od Afrike do Arapa
Korištenje magičnog napitka munjevito se širilo. Svi su željeli probati napitak od crvenih bobica. Kafa je tako brzo prešla iz svoje afričke pradomovine u Jemen, gdje se proširila njena proizvodnja. Većina kafe iz Jemena odlazila je u ostatak svijeta preko luke Mocha, čiji je naziv s vremenom postao sinonim za kafu. Jemenci su znali vrijednost kafe i dugo vremena nisu dozvoljavali izvoz stabljika kafe ili nedozrelih plodova. Drevni Arapi napitak su prozvali «qahwah», što znači „napitak od biljke koji te drži budnim“. Naziv se raširio po cijelom islamskom svijetu. Tako smo i mi dobili naziv – kafa.
Vojnici otišli, a vreće kafe ostale u Evropi
Prvobitno se kafa širila samo islamskim svijetom, a s godinama i po cijelom Otomanskom carstvu. Svaki kraj je imao svoj specifičan način pripreme. Venecijanski konzul je u svojim izvještajima iz Carigrada često spominjao tamno i vrelo piće koje Turci često piju i uz koje se druže. Vjerni pratilac turskih vojnika bila je - kafa. Od grada do grada, od zemlje do zemlje, uvijek sa kafom! U 17. vijeku Turci su došli do Beča i pokušali ga osvojiti, ali bez uspjeha. Žurno se povlačeći, ostaviše mnoštvo vreća neobičnih zrna. I tako je kafa došla i u Evropu. Bečlije su prvi od Evropljana počeli uživati u ovom mirisnom crnom napitku. Oni su prvi počeli kafi dodavati mlijeko i šećer. Prvi su izmislili i – kafanu!
Papina degustacija kafe
Kafa nije bila samo «osvježavajuća infuzija», kako su je zvali Venecijanci, već i «ljekoviti napitak», koji prema letku iz 1801. godine, «liječi sve». Uživanje u kafi brzo se proširilo cijelom Evropom. Holanđani i Francuzi prenijeli su ovu neobičnu biljku u svoje kolonije, nakon čega se proširila po cijelom svijetu. S obzirom na to da je došla sa Turcima, u kršćanskom svijetu javno je baš i nisu hvalili, iako su je kriomice pili. Zvali su je čak i «đavoljim napitkom». Priča je došla i do pape koji je odlučio zabraniti kafu. Prije toga odlučio je probati, da bi se lično uvjerio u njen «đavolji duh». Probao je kafu i odmah se predomislio u vezi sa zabranom. Legenda kaže da je tada rekao: «Kafa je tako divna da bi je bilo šteta prepustiti nevjernicima na uživanje!». Tako je kafa našla svoje mjesto i među kršćanima.
Velika ljubav koja je kafu donijela u Brazil Mladi i šarmantni poručnik Francisco de Melo poslan je od strane svoje vlade da arbitrira granični spor između francuskih i holandskih kolonija u Gvajani. Vrela mladalačka krv i romantični krajolici južne Amerike mladog su poručnika naveli da na kratko zaboravi svoj posao. Njegovu pažnju silno je zaokupila mlada i lijepa žena guvernera francuske Gvajane. Dovoljno je bilo samo nekoliko pogleda da se mladalačka srca prepoznaju. Svjesni da njihova ljubav nema budućnosti, zaljubljeni par odlučio je svaki slobodan trenutak iskoristiti za svoju romansu. Ljubav bijaše vatrena, ali nažalost kratka. Dvoje zaljubljenih brzo su se morali rastati. U to vrijeme Francuzi su vojskom ljubomorno čuvali svoje plantaže kafe, ne želeći da se magična biljka proširi ostatkom svijeta. Ljubav mladih ljudi obično nema granica, te zaljubljena žena dade kao znak svoje vječne ljubavi mladiću buket cvijeća, u kojem je bila skrivena i sadnica kafe. Poručnik ode u Brazil, nastani se u pokrajini MINAS i poče uzgajati kafu, nastojeći time zaboraviti tugu i bol zbog rastanka sa voljenom osobom. Povoljna klima učinila je da su se plantaže kafe ubrzo proširile cijelim Brazilom. Poručnik tako nenadano postade bogataš kojem je život ispunio sve želje, osim jedne - da bude sa ženom koju voli. Samo stara stabljika kafe stoji kao vječna uspomena na ljubav iz mladosti. Kafa danas raste širom svijeta, ali još je uvijek ona koju su obasipale sunčeve zrake na plantažama pokrajine MINAS bolja od svih drugih.