Priča o čaju...
Zbog njega se ratovalo, pokorio je čitav svijet, dio je kraljevskih miraza, dragocjenost je diplomatskih protokola i vrijednost kojom je kupovana historija. Običaji vezani za konzumiranje i poštovanje čaja otkrivaju koliko je ispijanje čaja izraz stila života. Ovo naše istraživanje samo će dati naslutiti koliko je bogatstva, historijskih tajni, kulture i etnologije u jednoj šoljici čaja.
Vladavina stara 5.000 godina
Kultura ispijanja čaja i ljubav prema čaju stara je najmanje 5.000. godina, mada mu neke kineske legende pripisuju i koji vijek više. Pravi čaj je dobiven od istoimene biljke, koja u zvaničnoj nomenklaturi nosi naziv Camellia sinesis. Danas se gaji na gotovo svim paralelama, ali najbolje uspijeva u predjelima tropske i subtropske klime, gde dobija neophodnih 130 litara po cm kiše godišnje. Camellia sinesis je zimzeleno drvo koje prirodno naraste i do preko pet metara. Prapostojbina ove biljke je jugoistočna Azija, ali mnogi naučnici ni dan danas se ne mogu složiti odakle u stvari potiče čaj: da li iz Indije ili Kine. Bezbrojne su legende i priče o njegovu porijeklu.
Zanimljivost: Procjenjuje se da je u Britaniji do ovog momenta čaj konzumiralo preko 134 miliona ljudi.
Legenda o trepavicama
Prema indijskoj legendi, princ Dharma lutao je Indijom u potrazi za istinom, a onda je otišao u Kinu odati počast velikom Buddhi. Tokom budističke meditacije prevario ga je san. Ogorčen svojom ljudskom slabošću, odrezao je svoje trepavice koje su pale na zemlju, pustile korijenje i iz njih su izrasli zeleni listići. Dharma ih je probao i osjetio dotad nepoznatu svježinu, nestalo je umora i pospanosti i tako je prema Indijcima nastao čaj. Međutim, Kinezi porijeklo čaja doživljavaju malo drugačije. Prema predanju, legendarni kineski imperator Šenong jednog se sunčanog dana 2.737. godine p.n.e. spremao da ispije svoju uobičajenu popodnevnu šolju tople vode. I baš prije nego što će otpiti prvi gutljaj, vjetar je donio nekoliko listova sa obližnjeg drveta i spustio ih pravo u posudu s vodom. Voda je počela da mijenja boju, kralj postao radoznao, probao taj čudni mirišljavi napitak i ostalo je povijest. Druga verzija kineske legende kaže da je isti kralj bio prva osoba koja je otkrila ljekovita svojstva ove biljke. On je imao običaj da učinke svih trava koje bi pronalazio isprobava na samom sebi. Tako je isprobao i Camelliu sinesis i shvatio da ova nova čudesna biljka nije samo osnova za ukusno piće, već i jak protuotrov. A s obzirom na njegovo eksperimentiranje s raznim travama, itekako mu je trebao protuotrov jer su mnoge bile otrovne.
Put među samuraje
Prastare knjige kažu da je slavni mudrac Lao Ce u 6. vijeku p.n.e. proglasio čaj nezaobilaznim sastojkom eliksira života. Ispijanje čaja postepeno je postalo sastavni dio kineske kulture. U početku je to bio statusni
simbol, pošto je biljka bila dostupna samo aristokraciji i povlašćenim pripadnicima društva. U čaju su u to vrijeme
uživali intelektualci u pauzama čitanja, pili su ga vladari, ministri i ugledni građani. Tako su se razvile ceremonije ispijanja čaja u posebnim odajama i na razne načine. Mnogi osvajači imali su svoje specifično pripremljene čajeve kojima su častili strane diplomate. Biljka je prvi put prešla granice Kine početkom 9. vijeka n.e. te zahvaljujući svojim kofeinskim svojstvima ušla na velika vrata u budističke hramove. Kineski budistički sveštenici izuzetno cijene njenu sposobnost da čovjeka drži budnim
i koncentriranim te je prvo sjemenje čaja stiglo u Japan upravo kao dio programa kineskih budističkih misionara.
Čaj je i u Japanu postao piće vladajuće klase i dio vjerskih ceremonija nakon što je japanski imperator Saga podržao njegovo uzgajanje. U 12. vijeku, japanski zen sveštenik Eisai napisao je knjigu Kissa Yojoki, u kojoj o ispijanju čaja govori kao o idealnom putu do zdravlja. Zahvaljujući njegovom uticaju, čaj je ušao i u svakodnevne rituale drevnih samuraja.
Izjava o čaju: „Žene su poput vrećica čaja: ne znaš koliko su jake dok ih ne ubaciš u vrelu vodu!“ – Nancy Reagan
Čaj kao djevojački miraz
I dok je Azija uživala u čarobnom napitku, Evropa je bila potpuno nesvjesna zadovoljstva koje je čeka. Na Stari kontinent čaj je stigao preko slavnih holandskih moreplovaca tek sredinom 17. vijeka. S obzirom na svoja ljekovita svojstva, dugo je korišten kao lijek i smatrao se hranom, dok ga Englezi nisu jednom prilikom potopili u vruću vodu i doživjeli ushićenje decenije. Priča o tradiciji engleske kulture ispijanja čaja počinje sa vjenčanjem kralja Čarlsa II i portugalske princeze Katarine od Bragance. Kralj Čarls II odrastao je u holandskoj prijestonici te je nakon ženidbe čaj došao kao dio princezinog miraza. Tako se aroma čaja počela širiti po Otoku i u narednih 50 godina u Engleskoj se rodila čitava jedna profesija – u periodu od pola vijeka pojavilo se preko 3.000 uzgajivača čaja! Bilo je to doba čistog luksuza. Čaj je bio izuzetno skupa privilegija, utoliko skuplja što su ga Britanci od početka pili zašećerenog. Šećerna trska bila je tada dragocjena i istog ranga kao i čudesna Camellia sinesis. U porculanskim šoljama uglađenih Engleza susretale su se dvije glavne linije evropske trgovine: Kina i Afrika. Čaj je stizao iz Kine, a trska iz Afrike. Karavanom su putovali i po godinu dana, a trošeno je čitavo bogatstvo. Nažalost, kako Kinezima nije trebala nikakva roba sa Otoka, nije bilo prostora za trgovinu. Međutim, Englezi zaluđeni čajem nisu htjeli popustiti i plaćali su svoje zadovoljstvo srebrnim polugama.
Opijumski ratovi
Sredinom 18. vijeka, pošto im je ponestalo rezervi, Britanci su na svojim posjedima u Indiji započeli proizvodnju opijuma te se novac potrošen na popodnevne šoljice čaja lagano vraćao zahvaljujući švercovanju opijuma u Kinu. Ovakvo ponašanje Britanaca dovelo je do čuvenih Opijumskih ratova u 19. vijeku između Kine i Britanije. Poražena kineska strana bila je primorana potpisati sporazum po kojem se, između ostalog, Britaniji dozvoljava da nastavi sa izvoženjem opijuma. Britanci se nisu ovdje zaustavili. Uskoro su u Indiji započeli uzgajanje čaja te je do sredine 19. vijeka gotovo cijela teritorija Indije bila u rukama britanske „East India” kompanije, koja je do tada sav čaj uvozila iz Kine. Tako su Englezi definitivno osvojili svjetsko tržište čaja. Međutim, nakon promjena koje je donio 20. vijek, u Indiji je od Britanaca ostala samo velika ljubav prema čaju. Indija je danas najveći svjetski proizvođač čaja, a 70 posto proizvodnje se popije u granicama države.
Bostonska čajanka
U Ameriku je čaj stigao britanskim putevima, ali rezultat je bila poznata Bostonska čajanka. Taj je događaj bio prvi znak američke pobune protiv britanskih kolonizatora. Razlog za pobunu bili su porezi koje su Englezi uveli na trgovinu čajem koje je proizvodila njihova kompanija „East India”. Amerikanci su se adekvatno osvetili i ležerno potopili u okean ogroman broj tek pristiglih kontejnera prepunih čaja. Ta je čajanka dovela do niza političkih bura i na kraju konačno zapalila iskru američke revolucije. Jedna od posljedica je i američki bojkot ispijanja čaja koji je potrajao, i možda upravo zbog ovih gorkih tragova prošlosti, Amerikanci nikada nisu prigrlili čaj sa onim entuzijazom sa kojim su zavoljeli kafu.
